Dana 15.studenog 2017. održan je stručni skup na temu neprihvatljivog ponašanja u školi i primjene Stop programa. Skupu je prisustvovalo preko 130 predstavnika udruga, sustava socijalne skrbi, pravosuđa, obrazovnog i zdravstvenog sustava, policije te studenata i studentica.
Ravnateljica OŠ “Matija Gubec” Ljiljana Klinger postavila je pitanje odgovornosti roditelja, učitelja i šire zajednice zbog neprilagođenog ponašanja učenika. Smatra da dijete treba imati dobre uvjete u školi što nije samo dobar inventar već i punu brigu i znanje u postupanju učitelja u odnosu na sve probleme đaka.
Alma Rovis Brandić, iz Agencija za odgoj i obrazovanje, navela je da je važan pristup djeci i da učitelji i nastavnici moraju biti educirani u radu s djecom.
Nedjeljko Marković, iz Udruge Pragma, povezao je potrebe škola i provođenje alternativnih programa i rekao da je to u skladu sa strategijom koja traži razviti cjelovit sustav podrške učenicima:
„Jedan od najdjelotvornijih načina unapređivanja kvalitete obrazovnih sustava jesu intervencije na školskoj razini koje su usmjerene na učenika. Tim se intervencijama uspostavljaju mehanizmi identificiranja poteškoća u učenju i mehanizmi pružanja dodatne podrške učenicima s pomoću kojih se unapređuju njihova postignuća. Posebna se pozornost posvećuje individualnoj podršci svim učenicima, a uključuje podršku u učenju, psihološku podršku i karijerno savjetovanje, kao i dodatne specifične oblike podrške djeci i učenicima s teškoćama i darovitoj djeci i učenicima.“
Predsjednica USZM-a, Lana Petö Kujundžić, ponovila je kako se djeluje u Stop programu:
- Brza rekacija: brzo, posebno i dosljedno
- Norma: suočavanje s posljedicama ponašanja
- sankcija: povezano s prekršajem, prilagođeno pojedinom slučaju
- Suočavanje s posljedicama za druge (žrtva, roditelji)
- Povezivanje sa zajednicom
- Bez evidencije
Zaključeno je na stručnom skupu nakon diskusije velikog broja nazočnih ravnatelja, stručnih suradnika i stručne javnosti da je potrebna suradnja naših Ministarstava i to pravosuđa, socijalne politike, obrazovanja, zdravstva i unutarnje politike. Trebali bismo staviti dijete u centar naših odluka i akcija te se prema djetetu ponašati s brigom i razumijevanjem, koristeći alternativne načine, a ne kazne. Za svako dijete koje je u riziku potrebno je povezati se sa svim sustavima kako bismo bili sigurni u njegovo dobro odrastanje (provjera odnosa u obitelji, odgojnih metoda staratelja, ali i učitelja). Bez nadzora svih koji se bave djecom ne možemo biti sigurni da smo napravili kao društvo sve što nam je bilo moguće.
