Upravno odbor i savjetodavno vijeće Udruge sudaca za mladež obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež povodom neprimjerenih izjava građanki i građana na društvenim mrežama i u glasilima o zdrastvenim ustanovama za djecu i radu sudova priopćuje i podsjeća: 

Prava djece i postupci na sudu

Osnovna prava djece, koja se ističu prema Smjernicama Vijeća Europe o prilagođenom pravosuđu djeci[1], su:

– da se prema djeci postupa u skladu sa zakonom, koji mora prepoznati djecu kao

subjekte materijalnih i procesnih prava;

– da se njihovi najbolji interesi smatraju primarnom brigom;

– da sudjeluju i da imaju pravo na iznošenje mišljenja

– da ih se poštuje i odnosi prema njima s dostojanstvom;

– na jednako postupanje, bez diskriminacije bilo koje vrste

– multidisciplinarni pristup

Kazneni postupci i prava djece

U kaznenim predmetima na štetu djece često stručne osobe kao što su liječnici, socijalni radnici, psiholozi i drugi mogu biti ispitani o tome što su čuli ili vidjeli na žrtvi djetetu ili ako imaju saznanja o počinjenju kaznenog djela. Takav iskaz će ocijeniti vijeće i usporediti s drugim dokazima. Kao svjedoci pozivaju se osobe za koje je vjerojatno da mogu dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima.

Vještačenje [2]se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom.

Stručna osoba, kao na primjer liječnik ili psiholog, može biti pozvana na sud kao svjedok ili kao vještak, ako je kao stručna osoba kod suda određena kao vještak.

Odluka suda se ne donesi temeljem jednog dokaza. Upravo izvođenjem niza dokaza, od materijalnih dokaza, kao što je pregledavanje i čitanje medicinske dokumentacije, personalnih dokaza, slušanje iskaza djeteta, njegovih roditelja, predstavnika socijalne skrbi, učitelja, liječnika  i drugih, slušanja ili čitanja iskaza vještaka o medicinskoj dokumentaciji, o zdravlju djeteta, sud utvrđuje je li počinjeno kazneno djelo, je li okrivljenik kriv.

Od podnošenja kaznene prijave do optuženja državni odvjetnik procjenjuje ima li dokaza da je kazneno djelo počinjeno, pa može u toj ranijoj fazi obustaviti postupak odnosno odbaciti kaznenu prijavu.

Propisivanjem prava ujedno se propisuje i obveza savjesnog i svrsishodnog korištenja navedenih prava neovisno radi li se o prekršajnom, kaznenom ili drugom postupku. Stoga su pojedinci dužni ostvarivati svoja prava pravično i sukladno propisanoj svrsi te je potrebno spriječiti svaku zloporabu pojedinih prava. To je i razlog što je zakonodavac propisao kazneno djelo lažnog prijavljivanja.

Lažno prijavljivanje[3] kaznenog djela čini tko prijavi neku osobu ili podmetne tragove koji upućuju na to da je počinila kazneno djelo, iako zna da to nije istina.

Prema podacima Zavoda za statistiku proizlazi da godišnje ima oko 300 kaznenih prijava za ovo kazneno djelo što je u odnosu na prijave svih kaznenih djela neznatno.

Kako bi zakonodavac zatražio da se poštuju odluke suda, a vezano za prava djece, propisao je kazneno djelo neprovođenje odluke za zaštitu djece, koje kazneno djelo [4]je u skupini kaznenih djela protiv djece. Počinitelj može biti bilo koja osoba pa i roditelj koji ne provodi, spriječi ili onemogući provođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta koje je odredio sud, centar za socijalnu skrb ili državno tijelo.

Građanski postupci i prava djece

U sudskim postupcima neposredno se primjenjuju konvencije kao pravni izvori iznad nacionalnog prava, a sve konvencije imaju jednaku pravnu snagu.

Kada neko načelo iz jedne konvencije je u konkretnom predmetu u suprotnosti ili se preklapa sa načelom neke druge konvencije tada je sudac dužan primijeniti tzv. test razmjernosti ( „vaganje prava“ ).

Pri donošenju odluke o roditeljskoj skrbi i osobnim odnosima kada dijete odbacuje drugog roditelja ( bez obzira kako to zvali ) i kada je majka žrtva djetetovog oca, suci moraju primijeniti test razmjernosti konvencijskog načela iz članka 31. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istambulska konvencija), prava na viđanje djece ili skrbi o djeci da isto ne ugrožava prava i sigurnost žrtve ili djece i konvencijskog načela članka 3. Konvencije o pravima djeteta, zaštite najboljeg interesa djeteta.

Pogrešna je pretpostavka da žene žrtve nasilja ne mogu postupati na način da štete najboljem interesu svoje djece.

[1] Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci, Vijeće Europe 2010, (Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on child-friendly justice ISBN 978-92-871-7274-7)

[2] Članak 308 Zakona o kaznenom postupku ( Narodne novine 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019)

[3] Članak 304 Kaznenog zakona (Narodne novine 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019 i 84/21)

[4] Članak 173 Kaznenog zakona (Narodne novine 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019 i 84/21)