Udruga sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež poslala je Ministarstvu pravosuđa primjedbe na Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o načinu postupanja i suradnje suca, stručnog radnika centra za socijalnu skrb i policijskog službenika za mladež prilikom prisilnog oduzimanja i predaje djeteta.
Odredba čl.11.a ne smije se dodati kao propis u Pravilnik koji je pod zakonski propis.
Važeći Obiteljski zakon (NN 103/15) u čl.512. do čl.519. dobro i detaljno propisuje postupak ovrhe radi predaje djeteta te rješava i problem ako se provođenjem ovrhe ugrožavaju osobni i drugi važni interesi djeteta.
Pravno je nedopustivo i nelogično da se Pravilnikom određuje obligatorno provođenje dokaza vještačenjem u ovršnom postupku. Ovrha je postupak koji je nakon pravomoćne presude o sporu nakon provedenog dokaznog postupka pred sudom prvog stupnja i postupka u kojem Županijski sud odlučuje o žalbama stranaka. Pravila o izvođenju dokaza određena su Zakonom o parničnom postupku i Obiteljskim zakonom, a provođenje dokaza vještačenjem djeteta i/ili roditelja nije kao obvezno propisano niti u visoko konfliktnim postupcima o roditeljskoj skrbi, niti kada se donosi odluka o lišenju prava na roditeljsku skrb kao najtežoj mjeri koja se roditelju izriče. Sudac je taj koji ovisno o okolnostima konkretnog slučaja odlučuje koje će dokaze u postupku provesti, odnosno koje će prihvatiti prijedloge stranaka.
Pravni i emotivni put koji stranke – a to su djeca i roditelji, prolaze do trenutka dobivanja pravomoćne i ovršne odluke suda o predaji djeteta nije jednostavan ni lak.
Dokazni postupak u prvom stupnju je složen i uključuje između ostalih dokaza, obveznu obradu u centru za socijalnu skrb, saslušanja roditelja, utvrđivanje mišljenja djeteta i po potrebi i kombinirano psihijatrijsko-psihološko vještačenje djeteta i roditelja. Stoga u ovršnom postupku je nedopustivo nakon rada stručnjaka za djecu i sudova, po dovršenom dokaznom postupku i pravomoćnoj odluci parničnog suda, u ovršnom postupku ponovno provoditi vještačenje i omogućiti da se ovrha odgodi na neodređeno vrijeme, odnosno da se ona ne provede.
Zapravo, po ovom prijedlogu vještak na kraju odlučuje u ovrsi kako će se postupiti prema djetetu. Pri tome je posve nerazumljiv čl.11.a st.2 koji propisuje da se može iznimno odrediti i vještačenje djeteta po vještaku koji nije psiholog i/ili psihijatar već može biti i cit. „vještak odgovarajuće struke“. Koja bi to struka bila i zašto? Koja je to struka prikladnija od psihologa i/ili psihijatra? Kada se vještači u prvom stupnju suci biraju vještake psihologe i psihijatre koji imaju subspecijalizacije iz dječje psihologije i psihijatrije, a ovdje se u postupak uvodi „odgovarajuće struke“.
U st.4 čl.11a se govori o djetetu koje je „sraslo u okolinu u kojoj živi“. Sam termin je čudan i jezično nepravilan jer biljke sraštavaju, ali ne i ljudi. Djeca svakako rastu, mogu se prilagoditi, navikavati i sl.
Od dana donošenja rješenja o ovrsi do dana provođenja ovrhe koja se odnosi na predaju djeteta, ni u kojem slučaju ne smije proći godina dana i takvi slučajevi su u praksi sigurno izuzetno rijetki. Potrebno je provjeriti na sudovima ima li takvih slučajeva, obzirom da je razlog za donošenje ove dopune nejasan i nerazumljiv.
Predloženi Pravilnik suprotan je Uredbi Vijeća (EZ) br.2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću.
Navedena Uredba u Poglavlju III propisuje priznanje i izvršenje sudskih oduka donijetih u državama članicama, a Praktičan priručnik za primjenu ove Uredbe osim praktičnih savjeta za primjenu pojedinih odredbi sadrži i bogatu prasku Europskog suda za ljudska prava. Ovakvom dopunom Pravilnika predlaže se da sudovi primjenjujući dopunjeni Pravilnik sustavno čine povredu čl.8 Europske konvencije o ljudskim pravima (pravo na poštovanje obiteljskog života) i ne primjenjuju Uredbu koju su dužni primjenjivati.
Ovakvom dopunom šalje se jasna i vrlo direktna poruka ne samo manipulativnim i nasilnim roditeljima, već svim roditeljima i svim drugim osobama s kojima će, kako je propisano dopunom prijedloga : „dijete stanovati i/ili stanuje“, da je samo potrebno dugo zadržati nepravno oduzeto dijete i sustav će to prepoznati po proteku vremena kao pravo na dijete. Ovaj predloženi pravilnik je protivan Konvenciji o pravima djece, Ustavu i Europskoj konvenciji o ostvarivanju dječjih prava, Strasbourg 1996. jer dopušta da se nagrađuje nositelj roditeljske skrbi koji stanuje s djetetom, najčešće koji manipulira zbog toga što dijete živi s njim, pa makar je to protivno pravomoćnoj sudskoj odluci koja je utvrdila najbolji interes djeteta.
Stoga predlažemo da Ministar pravosuđe ne donese izmjenu pravilnika jer postojeći pravilnik je dovoljan za provedbu ovrhe. Ukoliko će se predložiti i donijeti izmjena pravilnika kao Udruga sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež osporavat ćemo ovaj pod zakonski akt na Ustavnom sudu.
Predsjednica USZM-a,
Dr.sc. Lana Peto Kujundžić
Dopredsjednica USZM-a,
Marina Parać Garma
